Tomislav Buza Podcast

(Photo: Xosé Castro via flickr)

Jednostavno mi je previše pažnje i misli usmjereno na temu susjedovog malog koja je danas malo zavibrirala domaćom blogosferom i Google+sferom, pa odlučih podijeliti jedan post s čitateljima.

Sve je krenulo člankom Nebojše Grbačića – Mali, pošto web stranica?, a koji govori upravo o problemima na koje nailaze današnji web i dizajn studiji, a to je prevelika količina susjedovih malaca, koji se odnose na klince koji će za šteku pljuge ili Nintendo WII odraditi webicu za klijenta. Pritom ne smatram “susjedovim malcima” mlade tvrtke koje kreću prema tim vodama web razvoja i koje uredno podmiruju svoje obveze za zakonito postojanje.

Veliki problem također leži u neinformiranosti klijenta koji se odlučuje upravo za tu metodu. Razmišljanja ću potkrijepiti jednim svojim slučajem koji sam imao nedavno i koji se eto vuče još i danas, ali me to jednostavno prestalo *ebati u životu. Okrenuo sam se dalje. Slučaj kojeg ću spomenuti ovdje smo imali kolege i ja koji smo zajednički krenuli u posao – identitet, web, društvene mreže svježe osnovane tvrtke u centru Zagreba, a gdje se usred posla upetljavao “susjedov mali” – konkretno prijatelj sina koji ide u srednju informatičku školu – znalac.

Klijent kad dolazi po ponudu očekuje da dobiva sve crno na bijelom, očekuje da mu manje više sve bude jasno nakon završetka sastanka. Međutim to je izuzetno teško postići jer nekome tko se po prvi puta susreće s internetom vrlo je teško u detalje do potpunog shvaćanja objasniti ono što on dobiva, čemu to može poslužiti te koji su daljnji potencijali prisutnosti na internetu. Kod mog bivšeg klijenta stvar je bila u tome da je njima trebalo kompletno rješenje – identitet tvrtke, dizajn svega, web i kasnije pojavljivanje na društvenim mrežama te daljnje održavanje i unaprjeđivanje posla.

Prvi problem kod klijenata koji “misle da su najpametniji u svemu”, a vjerujte ima ih dosta, je njihovo konstantno miješanje u rad dizajnera, developera, web mastera.

Klijent je dobio 3 idejna rješenja identiteta koja su mu bila ok, međutim postojalo je nešto ono što njemu falu u svemu tome. Ok, naravno, bitno je da se klijent osjeća ugodno i da prihvati to rješenje, da klikne. Nakon par dana klijent dobiva modifikacije rješenja prema njegovim uputama i željama. Klijentu se sviđa, međutim sad postoji ono nešto drugo što je klijent vidio jučer kad je uvečer prije spavanja malo surfao. U redu, ajmo vidjeti kaj se može napraviti i ako se to da ugodno i uredno ukomponirati u rješenje bez narušavanja osnovne ideje onda će se realizirati u protivnom će takve želje klijenta samo narušiti ideju dizajnera i, otvoreno ću kazati, uništiti traženi vizualni identitet tvrtke.

Najgore od svega je bilo što je klijent svakih par dana dobivao nove vizije, nove ideje i one od prije par dana nisu više bile u redu. Tu je prvi puta puklo. Šakom o stol i komunikacija s klijentom treba krenuti ozbiljnije – oštrije. Nakon toga klijent prihvaća rješenje. Izvođač i klijent se našli na pola puta.

Tu je onaj problem koji se javlja kod većine izvođača, a to je koliko dopustiti klijentu da se upliće u rad i razvojni proces, a da naš rad bude nesmetan te onakav kakav želimo da bude, pa na kraju krajeva to klijent i plaća. Možda mnogima zvuči to kao neozbiljan problem, ali koliko se mi uplićemo kvalificiranim zidarima kad grade kuću? – Stavi ovu ciglu ovdje, više mi se sviđa.

Kulminacija je polako došla do izražaja kad je klijent odlučio uposliti “svoju provjerenu” tiskaru koja mu je cjenovno najpovoljnija te je odlučio stati između komunikacijskog kanala dizajn studio – tiskara. On mora svugdje biti, sve znati. Zbog njegove konkretne interakcije u komunikaciji dobivale su se razne poruke tipa “Loše odrađen posao.”, “To je nekvalitetno i nije dobro napravljeno.”, “Ako ne znate to raditi dajte nekome tko zna.” A sve to zbog toga jer je klijent inzistirao da bude na komunikaciji te je tiskati umjesto “pripreme” slao JPG datoteke koje je on gledao sa svojim malcem na kompu gdje je malac imao ideje kako to doraditi. Bezobrazluk od strane klijenta nije završio “Ispričavam se, moja pogreška, idemo dalje.” već “Pa ja ne mogu sve znati, to ja vaš posao.”

Priča je dalje išla u smjeru da ipak, od strane klijenta prihvaćeno, rješenje nije išlo na štampu, već neko drugo koje se klijentu sviđalo tok trenutka. Dakle, klijent uopće nema vizije u kojem smjeru želi ići. Trošak se povećao jer je bilo potrebno raditi novu pripremu – knjiga standarda, vizitke, memorandume, omotnice za poštu, … a nakon službenog prihvaćanja rješenja kreće se modifikacija sve te grafike za web stranice i razvoj iste.

Tu pak se javljaju svakojake pervezije, već onog trenutka kad klijent shvati da jednom odrađeni dio posla, recimo boja teksta, nije rješenje “za uvijek” već se može mijenjati svako malo. Sad bi crno, sad bi ipak tamno sivo, a da probamo plavo, ma ne idemo na zaleno baš je ok boja, mislim da je ipak crno bolje, ili nije, idemo na oker smeđu. Mjeseci se gomilali, a klijentova reakcija na pokušaje da mu se objasni da to tako ne ide je išla u smjeru – Ja tebe plaćam i raditi ćeš kako ja kažem. Pretpostavljate da je ta rečenica prekinula bilo kakvu daljnju komunikaciju i suradnju s klijentom.

Samo da malo upetljam susjedovom malog – informatičara iz srednje škole u priču. On je naravno i dizajner koji je slučajno identitet tvrtke, logotip, znak iz bijele pozadine prebacio u crnu pozadinu te je time odradio odličan posao kojeg je klijent objeručke prihvatio i dao do znanja kako je to sada “super i bolje”. Fav! Sukladno tome klijent je htio gotovu stranicu, koja je bazirana na bijelom i svijetlim nijansama pretvoriti u crnu “elegantnu”. Naravno, u sklopu dogovorene cijene. Fav!

Ovo je samo jedan konkretni slučaj u moru drugih koje je, vjerujem, svatko tko se bavi webom i razvojem istog doživio barem jednom u životu.

Mali poduzetnik/obrtnik kojem je svaki posao bitan nažalost mora slušati takvog klijenta i proživljavati taj interni bijes te doslovno omalovažavanja posla i sve za što se zalaže. Taj klijent osim financijske kompenzacije bude i referenca s kojom poduzetnik ide dalje u nove poslovne vode, kako veli rasprava na Google+ u globalne vode. Međutim uvijek kad nešto pokrećemo, krećemo od nule, a tu kod nule sve vrvi od susjedovih malaca.